Beličasta svetlost polako se probijala kroz očne kapke koji su se sporo i teško otvarali. Kroz nozdrve je ulazio miris nekvalitetne hrane, pomešane sa mirisom medicinskog alkohola i znojem natopljenih krevetskih madraca. Oči su se otvorile, jedva, a glava se teško pomerala da uhvati pogledom prostoriju. Okolo su aparati i bolinički ležajevi, u prostoriji ko zna kada poslednji put okrečenoj. U ćošku je titrao televizor. Žena u belom poskočila je i krenula prema vratima bolničke sobe.

„Doktore, probudio se! Izgleda da je svestan!“

Ovo je bio veliki događaj u bolnici, na koga se godinama čekalo. Bolesnik star 38 godina, nadčovečanskim naporom porodice i prijatelja, a pre svega medicinskog osoblja bolnice, prethodnih 11 godina 9 meseci i 23 dana proveo je u komi, a posle saobraćajne nesreće koja se dogodila u noći između petog i šestog oktobra 2000-te. Dužina njegove kome, naravno, bila je daleko od svetskog rekorda Elen Espozito, koja je u nesvesnom stanju bila 37 godina i 111 dana, ali ovaj pacijent je predstavljao, ako ništa drugo, onda bar lidera u regionu u ovoj oblasti.

Oko probuđenog povratnika iz kome smestio se čitav konzilijum lekara i ostalo pripadajuće medicinsko osoblje. Merili su mu pritisak, proveravali reflekse, pregledali slušalicama pluća. Bolesnikov zbunjeni pogled bio je, za to vreme, prikovan za televizor u prostoriji, na kome su upravo počele vesti.

„Gde sam ja ovo?“ – prošaputao je bolesnik.

„U bolnici, gospodine! Dobrodošli Vi nama! Konačno ste budni, zdravi, a 12 godina niste bili pri svesti!“ – radosni osmeh širio se licem glavnog lekara koji za sebe već odavno rezervisao počast da razgovara sa pacijentom, kad i ako se probudi.

„Doktore, nemojte se tako grubo šaliti samnom.“ – ljutito je procedio pacijent. „Kako 12 godina, kad eno ga Dačić na televizoru. I Vučić. I Nikolić. Poslednje čega se sećam su demonstracije ispred skupštine. Ovo oni sigurno predaju vlast revolucionarnim snagama.“

„A, ne. Ovo oni upravo dolaze na vlast…“ – lekar je nepripremljeno ulazio u ovu diskusiju, iza leđa davajući znak osoblju da ugase televizor.

„Kako dolaze, kad je trebalo da odu? Gorela je skupština, specijalci su nam slali poljupce, vojska se povukla, televizije smo zauzeli…“ –  srdžba u bolesnikovom glasu se smanjivala, polako ustupajući mesto očaju  – „Znači, bila je kontrarevolucija dok sam bio u nesvesti! Nismo uspeli!“

„Ne, ne, grešite. Uspeli ste. Peti oktobar je veoma značajan datum u istoriji naše zemlje! Da nije njega, ne bi bilo velikih promena u političkom životu zemlje!“ – lekar je polako upadao u paniku, jer televizor još nije bio isključen

„Kakvih promena, sad ste rekli da su Daćić i Nikolić na vlasti?“ – pacijent je bio sve zbunjeniji i sve manje snage mu je bilo u glasu. Medicinsko osoblje pored njega merilo je rapidno povećanje pritiska.

„Ma da, ali to nisu ti ljudi koje Vi znate, mislim jesu, al` su oni sad skroz drugačiji.“

„Ne razumem.“

„Sad ću da Vam objasnim, na brzinu. Posle demonstracija pre 12 godina, kad ste Vi izgubili svest, došao je Koštunica, a u stvari Đinđić. Onda je ostao samo Đinđić, a Koštunica otišao u opoziciju. Milošević i Šešelj su otišli na suđenje u Hag, potom je Đinđić ubijen, Koštunica se vratio, Milošević je umro, umesto njega došao Dačić, Tadić je došao umesto Đinđića, pobedio Nikolića dva puta i Koštunicu jednom, pa je zbog toga Nikolić sa Vučićem napustio Šešelja, kome još uvek sude u Hagu, onda je Koštunica sada politički tamo gde je nekad bio Šešelj, Nikolić tamo gde bi bio Milošević, Dačić delimično tamo gde je hteo da bude Tadić, a skoro svi su za Evropu, u koju neće da nas prime.U tim okolnostima Tadića je u trećem pokušaju pobedio Nikolić, koji zbog Evrope ne može sa Koštunicom, pa mora sa Dačićem, koji je u međuvremenu sa Dinkićem napustio Tadića, pa Tadiću,  a da ne prođe kao Koštunica pre četiri godine, nije dovoljno da bude samo sa Čedom, mada mu je tako i bolje, jer smo pred bankrotom i takve će teško da nas prime u EU, pa koliko god im ponudio Nikolić.  Malo je možda komplikovano, ali nadam se da sam bio jasan.“

Bolničkom sobom je zavladao muk. Sve su oči bile uperene u pacijenta, koji je zbunjeno posmatrao lekara zadihanog od brzog davanja preko potrebnog objašnjenja. Potom je čovek koji se probudio iz kome duge skoro 12 godina spustio glavu na jastuk i ponovo izgubio svest. Sada su sve oči bile uperene u zadihanog lekara.

„Šta me gledate? Pa jel` jeste tako bilo?“

Razočarano i frustrirano, medicinsko osoblje je u dugoj koloni napustilo bolesničku sobu. Lekar je seo pored svog ponovo komiranog bolesnika, uhvatio ga za ruku i duboko uzdahnuo, gledajući vesti na i dalje neugašenom televizoru. Potom je pogled vratio ka svom pacijentu.

„A i ti si baš našao kad ćeš da se probudiš.“

(Večernje novosti, jul 2012)