Jedan preslatki stari vic je sasvim dobar da se započne ovo pisanije… Ophrvan tekućim dnevnim obavezama, umoran od života i odgovornosti, nekakav muškarac podigao je glavu prema nebesima i rekao: “Bože, daj mi da malo budem žena, da se odmorim od svega.” I kako to obično u vicevima hoće da bude, Bog se stvori ispred muškarca, reče “Budi volja tvoja!” i pretvori ga u ženu, pritom udatu.

I poče sutrašnji dan. Novopečena žena pokušala je da ustane iz kreveta, u čemu je sprečio seksualno oraspoloženi bračni partner, željan jutarnje erotike. Malčice umorna od seksa, ustala je da spremi porodici doručak, posle čega je odvela decu u školu, da bi potom otišla na posao. Posle užasno napornog radnog dana, otišla je u kupovinu, vratila se kući, koja je bila u strašnom haosu, pa je palo brzinsko pospremanje dok se ručak kuvao. Potom je otišla po decu, vratila se kući, poslužila decu ručkom, oprala sudove, poslužila muža ručkom, oprala sudove, spremila na brzini deci nešto za večeru, stavila veš da se pere, opeglala već suv, našminkala se, spremila deci večeru na brzinu, obukla se i otišla na večeru sa prijateljima. Večera se kasno završila, a posle večere je povratak kući završen novim erotskim susretom sa ponovo raspoloženim suprugom.

Kad je suprug zaspao, odmah posle seksa naravno, muškarac koga je Bog pretvorio u ženu pogledao je u nebesa i rekao: “Bože, biti žena je jezivo naporno. Hoću da odmah ponovo postanem muškarac!” Na to se čuo glas boga koji kaže: “Nema šanse za manje od 9 meseci. Upravo si ostao u drugom stanju.”

* * * * *

ELLEm, Ona. Neprimetno i bez velike pompe, Ona je postala nevidljivi a ogromni problem za rešavanje, daleko veći od globalnog otopljavanja, svetske ekonomske krize i globalnog terorizma. Ni Ona ne primećuje problem, mada je problem čak i u vicu registrovan, zaista ga je teško ne primetiti. Ona je, naime, postala žrtvom procesa rodne ravnopravnosti, koji se tokom godina izobličio u parodiju svojih temeljnih načela, otelotvorenje principa „Želeli ste, gledajte!“ i komplikaciju ne toliko jednostavnu za rešavanje. Naprotiv.

Počelo je naivno. Žene nisu imale pravo glasa. U civilizaciji skrojenoj tako da se žena brine o kući, a muškarac o svemu izvan kuće, korak po korak stvarao se prostor u kome je žena i u spoljašnjem svetu postajala ravnopravnija. I nije da nije, posledice se mogu videti. Valentina Terješkova je odavno poletela u svemir, a evo pre neki dan se završilo žensko svetsko prvenstvo u fudbalu. Najbogatiji pisac današnjice je žena. Lista „100 najmoćnijih žena“ svake godine dobija nove članice, Angela Merkel je dokaz da se i uz pristojno otvoreni dekolte može vladati jednom od najmoćnijih svetskih država. Kakav god da je dekolte, nije sad to baš toliko važno za poentu.

Savremena Ona sa velikim „O“ je, dakle osvojila prostor koji joj ranije ili nije bio dostupan ili je u istoriji predstavljao izuzetak od pravila, bespolan do te mere da se uspešna žena morala odreći braka i poroda da bi, udajom za državu i narod Engleske, recimo, valjano i efikasno dokazala svoje elizabetanske sposobnosti. Nekoliko vekova posle Izuzetne Elizabete, žena moderne zapadne civilizacije ne mora ničeg da se odrekne da bi osvojila svoje mesto u društvu. A ne može, čak i kad bi htela. I to je, zapravo, njen problem koji se neće ni brzo ni lako rešiti.

Ona više nema vremena. Bukvalno ni za šta. Kad kažemo Ona, onda mislimo na Nju koja je prihvatila moderne društvene standarde i modele komunikacije, savremenu zapadnu međupolnu matricu odnosa. U detinjstvu joj uvale lutke o kojima se treba brinuti i knjige iz kojih treba učiti. U mladosti je zatrpaju kriterijumima modernosti odeće i obuće, retuširanim slikama sveže silikonizovanih manekenki koje su kriterijumi za žensku lepotu, socijalnim standardima po kojima žive ženske poznate ličnosti, plus pričom o emancipaciji. Tokom kasnije mladosti Ona pokušava da bude uspešna u poslovnoj karijeri i izboru muškarca sa kojim će osnovati porodicu. Ako stigne, uda se i napravi decu. Posle čega više ne stiže apsolutno ništa, razvučena između odgovornosti u kući i odgovornosti izvan kuće. Podrazumeva se da mora ostati fit, lepa i pametna, te takva odoleti navali mlađih pretendenata na njene ranije stečene poslovne i bračne funkcije.

A njoj i njenom vremenu je, naizgled, sve podređeno. Kućna hemija otklanja bakterije i kamenac, deterdženti savršeno otklanjaju mrlje (tvrdokorne, neravno), veš mašine peru i suše, pegle kvase, mikrotalasna očas posla izbacuje vruće i gotovo jestivo. Modni magazini i televizije preporučuju, prodavnice prodaju, brzo i lako se obučeš, sve očas posla. I briga o deci je relativno jednostavnija: za više para tu su negovateljice, za manje para tu je televizor ili video igra. Sve je, dakle, podređeno tome da Njoj ostane više vremena. A vreme je potrebno. Za posao, da bi se zaradilo, a eventualno i napredovalo u karijeri. Za telesne vežbe, da bi se bilo u formi. Za kozmetičara, manikira, pedikira i frizera, da bi se lepo izgledalo. Za masera, da bi se oslobodilo stresa. Za Internet, da nađe gde to sve ima. Za psihologa, ako prethodno nije upalilo. Za odlazak u crkvu, ako zaista baš ništa ne pomaže. Da se pogleda u nebesa i da se kaže:

“Bože, daj mi samo jedan dan da budem muškarac. Da se odmorim kao čovek.”

* * * * *

Savremena zapadna civilizacija je, zapravo, stvorila Treći pol. Ženu Plus. Proizvodnja koja se povećavala zahtevala je nove kupce, te je Ona, uz pravo da glasa, dobila i gomilu novih obaveza, koje se manje ili više svode na isto: porodični budžet srednje klase valja povećati, da bi porodica mogla više da troši. Njeno dosadašnje radno vreme se povećalo, a slobodno vreme stavilo u funkciju konzumerističke, potrošačke civilizacije, koja podrazumeva da, uz dva radna vremena – na poslu i kod kuće – treba odvojiti još jedno radno vreme: za kupovinu za sebe i porodicu, za negu, za potrošnju u restoranima, kafićima, hotelima, bioskopima… Istorijska borba za Njenu slobodu rezultirala je novonastalim ropstvom iz koga tek treba oslobađati.

Njene se nevolje nisu samo tu zaustavile. Kolateralni rezultat stvaranja Trećeg pola jeste kreacija i Četvrtog pola – Muškarca Minus. Kompatibilnog nastavka Oslobođene Nje. Ona je dobila višak odgovornosti, njemu matematički sleduje manjak. Ona ima manjak vremena, on višak. Ona ima mnogo briga, on uglavnom samo jednu, ako ne računamo i kladionicu, ili neki sličan oblik zabave. Ona je poprilično nesrećna, on sve zbunjeniji. Kada se spoje Žena Plus i Muškarac Minus, rezultat veoma često biva pretvaranje klasične porodice u novi oblik zajedničkog bitisanja – sve češće registrovana DINK zajednica (Double Income, No Kids: Dvostruki Prihodi, Nema Dece). Ili, ako to nije slučaj, deca postaju rezultat običajnog moranja i familijarne tradicije, socijalna dekoracija sa kojom se ostvaruje kontakt u onoj meri koliko se ima vremena, novca ili viška energije. A nema se, najčešće. Rezultat ove disfunkcije je sve češće uviđanje da muška deca prerano imaju Molotovljev koktel u rukama, a ženska prerano silikon u grudima i usnama.

Pitanje Nje (i posledično Njega) tako postaje suštinsko pitanje koje valja pod hitno rešavati u vremenima koja dolaze. Naviknuti na postojanje samo dva pola, promaklo nam je da primetimo postojanje trećeg i četvrtog. Poremetila se ravnoteža u zapadnjačkoj rodovskoj zajednici, sada u lov može da ide i žena, dok za šator i decu još uvek ne postoji konsenzus koliko ko o tome brine. Nekoliko hiljada godina istorije nestalo je očas, u porodicama (ako se uopšte i sastave) sa novozaposlenom Ženom Plus kao svojim nesuđenim stubom. Konačan rezultat ove civilizacijske operacije svodi se na to da je Njoj, a verovatno i svima ostalima, potrebna pauza u evoluciji, te novi feministički pokret, koji će – sem na pitanje “Šta nam je sve ovo trebalo?” – pokušati da odgonetne šta činiti sa novonastalim Ženama Plus, Muškarcima Minus i njihovim eventualnim potomstvom.

Ako već nije kasno. A dugogodišnje postojanje vica sa početka ove priče govori da bi možda moglo i biti.

(Magazin Elle, 2013)