Dragi pokojni ja,

Kako smo sam se sam sa sobom dogovorio dok sam bio živ, ovo pismo treba da pročitaš za trideset godina od danas, kada ga pišem samome sebi. A pošto slutim da si, hvala Bogu, već izvesno vreme mrtav, sa punim pravom se obraćam pokojnom ja. Što i nije neki formalni problem, jerbo se na ovom našem podneblju, u čituljama i posmrtnim govorima, živi ljudi obraćaju mrtvima kao da oni koji nisu živi – nisu ni umrli.  „Počivaj u miru“, „Sad kad te nema“ i taj rad. U novinskim čituljama je taj pristup posebno apsurdan, jer otkud mi znamo da će pokojnik tog dana uopšte čitati novine, a posebno otkud znamo da će čitati baš te novine. Možda nisu stigle na nebesku trafiku. Ili konkretan mrtvac, jednostavno, ne preferira dnevnu štampu, nego čita samo nedelje revije, roto romane ili stripove. Kad si mrtav, može ti se.

No, da se vratim na razlog za pisanje ovog pisma. Ovih dana, trideset godina otkad sam napisao ovo pismo, trebalo bi da je konačno završen „Beograd na vodi“. To nisi doživeo, pa nećeš ni da vidiš. No, da si kojim slučajem živ, mogao si da gledaš kako hologram gradonačelnika seče virtuelnu crvenu traku animiranim makazama, jerbo se na ulice „Beograda na vodi“ ne može baš izaći, iz dva moguća razloga. Ili je potopljen taj deo grada, a zbog podizanja vode u Savi usled globalnog otopljavanja; ili se do „Beograda na vodi“ praktično ne može ni doći od gužve na ulicama, a zbog toga što u Beogradu žive svi stanovnici Srbije, koji su u njega pobegli od sirotinje u selima i manjim gradovima otadžbine.

Otvaranju „Beograda na vodi“ prisustvuju, na koji god tehnički mogući način, i ambasadori sve tri zemlje sa kojima se Srbija graniči: Islamske Države, Velike Rusije i Četvrtog Rajha. Prisutan je i opunomoćenik Njenog Imperatorskog Veličanstva, carice Sjedinjenih Anglosaksonskih Država, Čelzi Klinton Prve. Svi oni će sačekati su da ceremonijalno otvori trodecenijski građena građevina, pa da potom između sebe izvrše konačnu podelu konačno kompletiranog Beograda, a potom i ostatka Srbije. Koliko se ja razumem u geografiju,  Konjarnik i Braće Jerković idu Arapima, Dorćol i Blok 38 Rusima, a Banovo Brdo i Blok 45 Nemcima. Amerobritanci će imati mali dominion na Dedinju, da se ne sele bez potrebe. Ovdašnjoj dinastiji Krkobabić, koja je jedina preživela sve srpske političke borbe i dala našeg prvog i poslednjeg kralja u XXI veku, simbolički će biti dato da upravlja Novim Grobljem. Tako da možeš da odahneš, Tvoja urna će još neko vreme biti na, uslovno rečeno, domaćoj teritoriji.

E pa, moj dragi pokojni ja, da si kojim slučajem živ, sad bi se možda i šetao ulicama „Beograda na vodi“, makar putem 3D projekcije Gugl Mape. Gugl je, da ne zaboravim da mi kažem, u međuvremenu postao kinesko-brazilsko-indijska kompanija. Elem, Gugl Mapa bi te prošetala kroz toponime koji su dobili svoje nazive u spomen davnoj 2015. godini, kada je potpisan Naš Najveći Ugovor: Trg pada BDP-a, Avenija Nezaposlenih, Bulevar Javnih Dugova, Park Neotvorenih Poglavlja, Kafana „Kod dva tramvaja“… Tu je i novootvoreni Skupštinski Teatar Komedije,  poznatiji kao Atelje 150, jerbo ima toliki, naknadno redukovani i Ustavom promenjeni broj stolica u publici. I opera je otvorena, u maloj sali izvodiće se „Aida“, a u velikoj „Marija Maksima“. Domaći kulturni biseri uvek imaju prednost.

Šteta što nisi živ, pokojni ja. Pa da vidiš kako Beograd više nema vrapce, ali ima deset miliona Tvitera. Ili da vidiš kako je preko puta „Beograda na vodi“ nikao „Novi Beograd na vodi“, za koga je ugovor potpisala neka nova vlast, e da bi udvostručila ranije postignuti privredni rast. Da si živ, pa da vidiš i da ljudi više ne pričaju, nego mumlaju u mikrofone telefona ugrađenih u zube. Da se plaćaju podjednake akcize i za vazduh i duvan, jer se udiše i jedno i drugo. Da se i korišćenje kanalizacije plaća, pripejd i postpejd Vodovod Plus karticama. Da je u poslednjem talasu privatizacije prodata i Srpska Pravoslavna Crkva; kupac je Epl, koji je u međuvremenu prestao da bude IT kompanija i konačno postao religija. Elem, zbog svega ovoga i još milion drugih stvari, šteta je što ne čitaš ovo pismo, jer ko što rekosmo – umro si. A da nisi, možda bi i gledao sa balkona svog novog i upravo useljenog stana u reku Savu – i trijumfovao nad skepticima. A ovako, uselio si se u manju, ali dugoročniju nekretninu. U to ime, Bog nek Ti dušu prosti. Gde si i kada živeo, vala si i zaslužio.

Amen.